Leteći cirkus Giannija Infantina

Završilo je tako i ovo Svjetsko nogometno prvenstvo, dvadeset treće i uvjerljivo najkraće do sada, započeto prošlog utorka i završeno velikim nedjeljnim finalom. U tih pet dana uzbudljivog nogometa vidjeli smo dvije sjajne nogometne utakmice, jednu prilično neuspjelu AI simulaciju FIFA PlayStation 5 Pro 4K ULtra HD Gameplay video igrice za treće mjesto i jedan tvrdi derbi Druge jugoslavenske lige Istok između romantičara iz OFK Beograd i rudara iz lazarevačke Kolubare.

Vi, naravno, otečenih podočnjaka i zarasli u kauč pred televizorom mislite da sam pobudalio i da nismo gledali isti Mundijal, jer vaš je trajao cijelih mjesec i pol dana i gledali ste ravno stotinu i četiri utakmice.

I jednako naravno - grdno griješite.

Zahvaljujući gramzivom proširenju formata Svjetskog prvenstva i povećanjem matematički lijepog, okruglog i logičnog rastera od trideset dvije reprezentacije za cijelih pedeset posto, a sve pod pozlaćenim plaštom brige za male nogometne kulture, cijelih smo prvih šesnaest dana svakodnevno gledali i po četiri-pet utakmica, ukupno čak sedamdeset dvije - čak osam više nego na cijelom prošlom Svjetskom prvenstvu u Kataru! - a sve kako bi od četrdeset osam ekipa na koncu ispala tek svaka treća. Besmisleno? Uzmite skupi mundijalski merchandise, ludo skupa televizijska prava, basnoslovno skupe reklamne "hydration breakove" i sumanuto skupe ulaznice, pomnožite sve to sa sedamdeset dva, pa onda pričajte o smislu.

Zbog takve Fifine nezajažljive pohlepe klasično je starinsko svjetsko prvenstvo, onakvo kakvim ga pamte već i milenijalci, ovoga ljeta započelo zapravo tek u polufinalu. Čekali smo tako više od mjesec dana i vidjeli ravno stotinu utakmica - više od pola cijele HNL sezone, a otprilike i toliko zanimljivo - da bi Mundijal dostigao radnu temperaturu. Sve viđeno do tada, uključujući i grupnu fazu i eliminacijske krugove do četvrtfinala, zapravo su bile samo kvalifikacije. Mečevi poput onih između Egipta i Australije ili Meksika i Ekvadora, uz sve dužno poštovanje, nekad su se igrali u kvalifikacijskim baražima: prvi ozbiljni derbiji s mundijalskim ludilom, prvi ogledi velikana - utakmica Francuske i Španjolske i mundijalski klasik Argentine i Engleske - odigrani su, eto, tek u polufinalu.

Baš kako su don Infantino i Fifina mafija, uostalom, i isplanirali: ne namjestili - teoretičari zavjere mole se biti oprošteni daljnjeg obilaska teksta - ali pažljivo isplanirali.

Pogledajmo, najzad, kako je to izgledalo u vrijeme kad su svjetska prvenstva bila smotre najboljih na svijetu, a ne festivali različitosti i uključivosti: prvi polufinalni par ovog festivala - pardon, Mundijala - Engleska i Argentina, na svjetskim su se prvenstvima sastajali čak šest puta, ali nikada poslije četvrtfinala: u Francuskoj 1998. igrali su u osmini finala, a u Čileu 1962. i u Japanu i Južnoj Koreji 2002. već u grupnoj fazi. Drugi pak polufinalni par, Francuska i Španjolska, na Mundijalu u Njemačkoj prije dvadeset godina igrali su odmah u prvoj knockout rundi, a još prije samo dvanaest godina bili su u istoj kvalifikacijskoj grupi za Svjetsko prvenstvo u Brazilu! Ponavljam, u europskim kvalifikacijama!

Dok su tako onih dobrih, starih dana na Mundijalu u Engleskoj 1966. nedjeljni finalisti Argentina i Španjolska u Grupi 2 igrali još i sa strašnom Beckenbauerovom Zapadnom Njemačkom - u Grupi 1, samo podsjećam, tada su igrali i Brazil, Urugvaj i Francuska - sportski će novinari šezdeset godina kasnije mozak morati rastegnuti do jaja kako bi na Mundijalu u Americi neku grupu nazvali "skupinom smrti". Uz pomoć našli statistike, koeficijenata i Opta Power Ratingsa "skupinom smrti" ambiciozno su onda proglasili Grupu I s Francuskom, Senegalom, Norveškom i Irakom. Iz koje su, nota bene, tri selekcije prošle dalje. Što, dakako, prilično redefinira ideju "skupine smrti" i smrti same, te cjelokupni koncept zapadne eshatologije.

Tako je, draga djeco, bilo nekad. "Skupina smrti"? U to davno vrijeme na Mundijalu je igralo samo šesnaest najboljih na svijetu, pa su se, recimo, 1970. u Meksiku u grupnoj fazi zajedno našli aktualni svjetski prvak Engleska i čudesni Peleov Brazil, baš kao što su na Svjetskom prvenstvu 1978. u Grupi 3 igrali Brazil i Španjolska, a u Grupi 1, na primjer, Italija, Argentina i Francuska, dok su u polufinalnoj Grupi A igrali Nizozemska, Italija i Zapadna Njemačka. To je, djeco, bila smrt.

Od prvenstva u Španjolskoj 1982. u završnici su igrale dvadeset i četiri reprezentacije, a u polufinale su išli najbolji iz četiri polufinalne grupe, od kojih su u Grupi B igrali, redom, SR Njemačka s Breitnerom i Rummeniggeom, Engleska s Robsonom i Keeganom, te Španjolska sa Santillanom i Juanitom, a u Grupi C Italija s Tardellijem i Rossijem, Brazil sa Falcãom i Sócratesom, te Argentina s Kempesom i Maradonom. Jebale vas "skupine smrti".

Matematički logični format od trideset dvije ekipe, kako vidite, novijeg je datuma, uveden tek u Francuskoj 1998.: iako su i tada - zabavno se prisjetiti - mnogi rogoborili zbog razvodnjavanja kvaliteta, čak i u tako proširenom obimu neke spektakularne derbije viđali smo već u grupnoj fazi, poput derbija Argentine i Nizozemske 2006. u Njemačkoj. Nizozemska i Španjolska, recimo, sastali su se u grupnoj fazi na Mundijalu 2014. u Brazilu, na kojemu su - kad smo već kod "skupina smrti" - u Grupi D igrali Italija, Engleska, Urugvaj i Kostarika. A ispali, jasno, Italija i Engleska.

Takva svjetska prvenstva više, eto, nikada neće gledati. Gledat ćete dugačke i iscrpljujuće kvalifikacije za polufinale, u boljem slučaju za četvrtfinale.

Istina - da odgovorim i na tu opasku - nogometni se krajolik u tih pedeset-šezdeset godina nepovratno promijenio. Moćna Nizozemska ili strašna Njemačka, recimo, ovoga su ljeta ispale već u prvom kolu eliminacijske faze i nisu ušle niti među šesnaest najboljih - onoliko dakle najboljih koliko ih je nekad uopće igralo svjetsko prvenstvo - a velika Italija, četverostruki prvak svijeta, ne samo da se nije uspjela plasirati na Mundijal - toliko besmisleno proširen da se na njega preko Lige nacija upisala čak i Švedska, koja je u svojoj kvalifikacijskoj grupi bez ijedne pobjede bila uvjerljivo posljednja - nego se nije plasirala već treći put zaredom: posljednji Mundijal "azzurri" su igrali još 2014., a grupnu fazu posljednji put su prošli prije ravno dvadeset godina, u Njemačkoj 2006. godine, u vrijeme dakle kad je Hajduk još donedavno bio aktualni prvak Hrvatske. Da bi otada - precizno su izračunali nogometni statističari - čak i kraljica latino-popa Shakira imala na Svjetskim prvenstvima više nastupa od Italije.

O da, svijet se promijenio, nogomet se promijenio, pa se, matematički neumoljivo, promijenilo i svjetsko nogometno prvenstvo. Nekad su, uostalom, velike i ozbiljne ekipe bili i Švedska ili Poljska, nekad je i Urugvaj bio najmoćnija svjetska nogometna sila. Bila je, najzad, i Puskasova Mađarska pedesetih - neporažena pune četiri godine, prosječno zabijavši gotovo pet golova po utakmici - pa više nije.

U velikom sinoćnjem finalu, recimo, igrale su dvije nogometne supersile, ali dvije supersile koje u devedeset minuta nisu uspjele pobijediti simpatične debitante iz Zelenortskih Otoka. Rekli bi analitičari iz prisavskog studija - danas svi igraju nogomet: dok je dosadašnji rekord Afrike bio plasman dviju zemalja u eliminacijsku fazu, na Mundijalu u Americi od njih deset grupnu je fazu prošlo - devet! Nema više zajebancije s Kongom, Egiptom, Senegalom ili Obalom Bjelokosti, Maroko je već godinama ozbiljna sila, a da pritom nismo ni spomenuli Norvešku, Švicarsku ili Hrvatsku, koja je u manje od trideset godina ušla u deset najuspješnijih u povijesti svjetskih prvenstava.

Nije li onda taj novi svijet razlog više - nije li to zapravo jedini razlog uopće - za proširenje mundijalskog formata? Naravno da nije, naprotiv.

Novi svijet? To je svjetsko prvenstvo koje bih ja volio gledati i koje bi imalo smisla: prvenstvo novog svijeta - ali ozbiljno prvenstvo, ne baštard Eurosonga i folklorne smotre - u nekoj zemlji gdje se nogomet zaista i igra i gdje ljudi znaju pravila, s dvadeset četiri ili, dobro, trideset dvije istinski najbolje selekcije. Prvenstvo na kojemu možda i ne bi bilo odavno zaboravljene Italije, posrnule Nizozemske ili propale Njemačke, umjesto kojih bi igrale reprezentacije moćne Norveške, fanatične Koreje, mlade Bosne i cijelo ono zajebano društvo iz Afrike, ali ipak i samo trideset dvije najbolje.

Pa onda, recimo, u četvrtfinalu Gana-Engleska ili Francuska-Zelenortski Otoci, a polufinale Maroko-Švicarska i, nemam pojma, Japan-Kongo. Uz preživjele boomere koji plaču kako se nekad znao red i kako su finala igrale Njemačka i Italija.

Umjesto toga, mafijaši iz obitelji Infantino za sljedeće svjetsko prvenstvo, čudovišni leteći cirkus koji će se igrati u šest zemalja na tri kontinenta, već sad najavljuju dodatno proširenje formata na čak šezdeset i četiri reprezentacije. Što znači da će se igrati suludih stotinu dvadeset i osam utakmica, ili gotovo jednako koliko na prvih šest svjetskih prvenstava - od Urugvaja 1930. do Švedske 1958. - zajedno! Što je svakako odlična vijest za zemlje iz "skupine smrti", Uzbekistan, Laos, Butan i Srbiju, ali upravo nameće pitanje - tko će uopće otpasti? Dobro, jasno, osim Italije?

Nogomet kakav smo gledali proteklih stotinjak godina, shvatili ste na kraju, izdahnuo je živ zakopan ispod jedanaest milijardi dolara Fifine zarade. A skupina smrti? Ona je, hvala na pitanju, na stadionu u New Jerseyju sve nadgledala iza debelog neprobojnog balističkog stakla.

Zahvaljujući proširenju formata, iz te skupine - kako ćemo vidjeti na Fifinim izborima sljedeće godine - nitko ne ispada.